• hr
  • en
  • de
  • it
  • fr

Kastavske priče iz davnine

1. KAKO SU KASTAVCI UTOPILI ZLOGLASNOGA „KAPITANA“ MORELLIJA U LOKVI
U drugoj je polovici 17. stoljeća uime vlasnika Kastvom upravljao „kapitan“ Franjo (Fran) Morelli. Kastavci su već imali svoj statut iz 1400. godine i običajno pravo, no „kapitan“ Morelli provodio je svoje zakone bez obzira na „stare pravice“. Kad je Kastavcima dozlogrdilo njegovo ponašanje, provalili su u kaštel. Dok su ga vukli niz stepenice (koje su i danas ondje), zapomagao je: „Pomozite dragi Bog, Majka Božja i Sveta Trojica!“, a narod mu je odgovarao: „Ne treba nan pomoć, sami ćemo te!“
Izvukli su ga van i utopili u lokvi na trgu pred kaštelom.
Čak iz Trsta i Beča došli su istražitelji kako bi otkrili vođe bune, no Kastavci su na sva pitanja odgovarali: „Si smo ga! Moj brat, mojga brata brat, sudac Kinkela i si do vragu tega! Još ga je stara Mare s preslicun v rit badnula!“ Tako nikoga nisu mogli osuditi za taj ustanak.
U spomen je na sam događaj na grlu cisterne na središnjem kastavskom trgu Lokvina uklesan ovaj tekst i godina bune 1666.

2. KAKO SE GRADILA KASTAVSKA CREKVINA
U 17. stoljeću jezuiti odlučiše na istočnoj strani Kastva izgraditi velebnu crkvu posvećenu sv. Mariji. Svi su Kastavci bez ikakve naknade morali pomagati pri gradnji, pa i siromašna udovica s troje male djece. Kad je na nju došao red da iz zaljeva Preluk (pokraj Opatije) na leđima nosi morski pijesak za gradnju, zamolila je jezuita koji je vodio radove da ju oslobodi obaveze kako bi mogla otići raditi kao sluškinja u neku obitelj da zaradi komad kruha za svoju gladnu djecu. Umjesto da joj to dopusti, redovnik ju potjera na posao udarivši ju tri puta korbačem. Ponižena i uvrijeđena Kastavka je proklela gradnju: „Dajboh da nikada ne dofinite crekav!“
Prema legendi, jezuiti su tri puta pokušali dovršiti crkvu, ali se ona uvijek rušila. Do danas se ne zna zašto se rušila i je li ikada uopće bila dovršena.
I danas ruševine te crkve, u narodu nazvane Crekvina, stoje u Kastvu kao povijesni i kulturni spomenik.

3. LEGENDA O POSTANKU ZVONČARA
Prema predaji, kad su za vrijeme provala Tatari, a kasnije i Turci, došli do Grobničkoga polja, ondašnji narod, mahom pastiri, nije imao oružja da bi obranio svoju imovinu. Da ih zastraše i otjeraju, Grobničani bi se ogrnuli ovčjim kožama, opasali zvona, na glave stavili strašne maske, uzeli u jednu ruku sjekiru (koju i danas zvončari zovu balta, prema tur. balta u značenju sjekira), a u drugu ruku vrećice s pepelom i počeli jako skakati, zvoniti i galamiti. Neprijateljski bi vojnici, vidjevši ta „čudovišta“, pobjegli glavom bez obzira.
Iz tih je vremena i pitanje koje se još danas čuje u narodu pred početak razdoblja poklada: „Kad će doći onaj dan kad je kaurin poludio?“
Drugo se, vjerojatnije, tumačenje razloga postanka zvončara vezuje uz pretkršćanske običaje tjeranja zlih duhova zime i prizivanja buđenja života, koji su poznati i u drugim kulturama. Zvončari i danas, u vrijeme poklada, obilaze mjesta; na glavi imaju zoomorfne maske, opasani su zvonima, a u ruci nose drvenu sablju ili sjekiru (baltu), dok posipanje pepelom djevojke i žene radi poticanja plodnosti danas više nije običaj.

4. KAKO SU KASTAVCI VUKLI KRAVU NA ZVONIK
Prema legendi, kastavski je zvonik svojevremeno bio sav obrastao u bršljan. Kastavci su dugo razmišljali kako taj bršljan očistiti, a da se ne moraju penjati po vanjskim zidovima zvonika. Poslije duga razmišljanja i vijećanja jedan je Kastavac predložio da vežu kravu i užetom je podignu na zvonik kako bi pojela taj bršljan. I bi tako.
Ne prođe dugu i oveća se grupa Kastavaca skupila pod zvonikom i teškom mukom dizala užetom kravu na zvonik. Gušeći se jadna je životinja isplazila jezik, a Kastavci su, gledajući je odozdo, radosno uzviknuli: „Videjte kako njoj je dobro! Pak je od veselja i zajik vanka stegnula!“
Da je prije riječ o legendi a ne o stvarnom događaju, svjedoči i činjenica da je, u sličnim ili identičnim varijantama, priča o kravi i zvoniku poznata i u drugim primorskim sredinama. No kako je od davnina dio povijesti Kastva i Kastavštine, smatramo ju i kastavskim nematerijalnim tradicijskim kulturnim nasljeđem.

5. SARDELICE
U srednjem je vijeku Kastavska gospoštija sezala sve do mora. I malo ribarsko naselje Volosko – sada dio Opatije – spadalo je pod kastavsku jurisdikciju. Prema ondašnjim su propisima lokalni ribari morali ulovljenu ribu najprije prodavati u Kastvu, a tek potom u Voloskom. Kastavci su bili nezadovoljni Vološćanima koji su najbolju ribu ostavljali za sebe, pa su odlučili da će najesen sami posaditi sardelice.
U rano su proljeće došli Kastavci pogledati urod, no nijedna sardelica nije niknula. Nakon podužega vijećanja zaključili su da je to zato što su ih pogrešno sadili, s glavama nadolje. Nakon druge sadnje sardelica, s glavama nagore, uroda na njivi opet nije bilo.
Zaključili su Kastavci da je tome razlog što je onaj koji ih je sadio zasigurno pogazio sav usjev. Dosjetili su se rješenja i tome problemu: dok je jedan sadio sardelice, četvorica su ga po njivi nosila na nosiljci da ne pogazi usjev.
Naravno, ni sljedeće proljeće nije ništa niknulo. Jedan tužan i razočaran Kastavac čeprkao je po njivi i izvukao jednu već trulu sardelicu punu crva te slavodobitno uzviknuo ostalima: „Videjte, videjte, već je počela žilice pušćat!“

Newsletter